ПоРтАл

ПоРтАл
САЗВЕЖЂЕ З

понедељак, 22. децембар 2014.

Над судбином рукописа романа "Дан шести" Растка Петровића


Или одломци из дневника једног од чланова "Когито клуба"

=

Злогласна или угледна књижевна награда, или како је  Ћосић прво победио живог Андрића, први пут, а затим и покојног Растка Петровића, други пут


„Прошло је, ево, више од две године откада је један београдски часопис објавио у целини - на помало старински начин, у наставцима - роман Растка Петровића Дан шести, дело громадно од неколико стотина страница, широко замишљено као што се компонују фреске и монументална платна, на моменте дато уздржано, скоро објективистички мирно, са жељом да се не пропусти ниједан детаљ у природи, ниједна промена у човеку, или опет грађено само од великих комада, јаким потезима који у једном замаху обухвате и небо и земљу, усковитлају људе и звери на Земљи и космичка тела у небесима, помешају Постање са Смаком света и сплићу стазе јаве са странпутицама и беспућима којима проходе једино снови" - пише Милан Дединац , у поговору Петровићевом роману, и  наставља:"Прошло је, кажем, више од две године откако је тај текст први пут изишао, а нигде, колико је бар мени познато, ниједна реч о њему није објављена, чак ни у часопису који је током целе једне године, из месеца у месец, то дело доносио  (подвукао Б.Т.). Уколико је нешто можда и писано, не верујем да су одјеци тих речи допрли до шире јавности.
Откуда то ћутање када интересовање за аутора и за његово стварање очигледно постоји?"
  У истом тексту, нешто касније, Дединац још пише: покушавајући да изведе закључак: "Ако моји садашњи утисци о овој књижевној творевини нису већ унапред били сентиментално обојени сећањима на давна времена када сам свакодневно посматрао Растка како стрпљиво исписује страницу за страницом свог великог рукописа, ако моје данашње мишљење о Дану шестом није у пуној мери пристрасно и сасвим усамљено - а сматрам да није - откуда онда, питам се, тог глувог зида ћутања око прве његове појаве у часопису Дело?

Ја то ћутање могу себи да протумачим једино на тај начин што верујем да читалачка публика - ненавикнута да прати данас по часописима дела која се објављују у наставцима - није Дан шести ни прочитала." (А)

Много година касније, 2014. године, ми не можемо порицати извесну искреност Дединцу, али Дединчев закључак о "ћутању" поводом  "Дана шестог" , треба да коригујемо, како уз помоћ истраживача, размишљања, нових чињеница. У праву је евентуални читалац, овог текста, ако помисли у себи да ја не верујем сасвим Петровићевим пријатељима - Дединцу и М. Ристићу, који су се уплели у судбину "Дана шестог" на овај и на онај начин.  Дединац се, колико знам, понајвише приближио тајни "Дана шестог", па ипак, Дединац одустаје: "О Растку Петровићу требало би опширно говорити. О њему који је једно време, у постојбини наше ране младости, био за неке од нас отелотворење правог песника. Међутим, све ми се јасније , чини да нико, нико од нас његових некадашњих пријатеља, неће написати књигу о Растку; све више се гомилају мотиви које би - изгледа нам - требало још записати, обрадити, оставити за собом. А време се пред нама нагло скраћује - срце је узнемирено! - и мрак се спушта панично као у тропима... Непостојање пљушти  пред вратима...


Нећемо стићи!"   (Б)
Одустаје да напише књигу о Растку.  Зашто никада нико није покушао да објави критичко издање "Дана шестог"? Зашто прештампавају и после толико година то издање "Дана шестог", које су обележили Дединац и Ристић? Зашто се не истражи како је приређен тај Петровићев роман? 
Много има питања - без одговора. (В)  Међу романима којима је (у неку руку) повод био Први светски рат, има три, које волим : Дневник o Чарнојевићу Црњанског, Дан шести Растка Петровића, и Доктор Живаго Пастернака. (Неугодно ми је да признам да ми је драг, донекле, и четврти  - Ујкин дом, који сам  и сам написао.) Те романе нисам лако читао, напротив, борио сам се са њиховим тајнама. Највећа од њих ми се чинила тајна отпора који је читању пружао Дан шести (и у младости, то јест на студијама књижевности, али и јуче. Првих седамдесетак страница Дана шестог ме је напросто заустављало, нечим што не бих могао да објасним; што ме нервирало као толике штампарске грешке у том издању које сам читао -2014.), али било је нешто још горе и од тог нервирања, а то је судбина рукописа романа Дана шестог, и више од тога – пријем тога романа у српској књижевности. Извесна неправда и мистерија којом је окружен (може ли тако да се каже?). Или се то чини тако само мени, (писцу рукописа романа  „Шифра Јегуља“, који сам започињао  онда када сам као млади човек покушавао да читам „Дан шести“, као студент,  па одустајао), због нечега што је издалека слично и са мукама које сам имао око покушаја да штампам  рукопис који није био  по укусу ни критике – такве каква је, ни уредника? Али зар судбина тих рукописа романа, и Петровићевог "Дана шестог" и рукописа мог романа „Шифра Јегуља“, нису у понечему сличне, не кажем истоветне, не, тј. парадигматичне?  Погледајте: те године када је објављен први пут роман Растка Петровића "Дан шести" (1961) , НИН-ову награду није добио "Дан шести",  већ  "Деобе" Добрице Ћосића. Као што је и 1954. године   НИН-ова награда  за роман године  додељена "тривијалној литератури" (Миодраг Мркић), тј. "Коренима" а не "Проклетој авлији" Ива Андрића. Неки су се писци после другог светског рата били "претплатили" на споменуту награду, и о томе има критичких текстова, коментара и сведочанстава. (У Фуснотама, доле, има занимљива грађа, коју млађи свет треба да прелиста, из више разлога. Прво, не треба слепоо веровати професорима књижевности, што су деловали на универзитету, као нека врста наметача.Усмеривача. Временом ће и то морати да дође на ред.) Ако је највиша државна књижевна награда за роман година била таква, на првом месту наметачка, намећући "своје писце", шта тек рећи за хиљаду других српских књижевних награда током последњих пола века? Шта рећи и о члановима жирија тих награда? Нису ли и уредници у великим издавачким монополским предузећима из времена титоизма били својеврсни наметачи? 
Марко Ристић пише:" И тај свој роман, под насловом Осам недеља, Растко Петровић, полазећи, по својој дипломатској дужности, крајем године 1935, за Америку, оставио је своме издавачу Геци Кону да га штампа. Геца Кон га међутим није штампао. Роман је, прво, прилично дуго лежао код свог несуђеног издавача, који је, првенствено под утицајем Слободана Јовановића, оклевао да га објави, и најзад одлучио да га без извесних коренитих исправки и изостављања, то јест у облику у коме му га је Растко Петровић оставио, не може штампати, и то из разлога политичког опоргунизма. Слободан Јовановић (а можда не он једини) сматрао је, наиме, да је извесним, па можда и у многим пасусима романа, албанска трагедија приказана у одвише мрачном, такорећи дефетистичком и за српску војску скоро дифамантном виду. Геца Кон је рукопис  најзад вратио Растку Петровићу, послао му га је у Америку, да га „поправи", то јест да га прилагоди мишљењима својих и Расткових добромислених и државотворних саветодаваца, наиме како интересима свог издавачког предузећа, тако и захтевима пишчеве дипломатске каријере. Тако се рукопис нашао у Америци и остао  у рукама Растка Петровића све до избијања Другог светског рата, и даље, све до његове смрти, 1949. године."
Да ли је истина то што пише Ристић? Вероватно јесте. И данашњи издавачи, и данашњи Слободани Јовановићи, не би дозволили штампање књига попут "Дана шестог", ма колико то некоме парадоксално звучало.(Г) Уверио сам се, као писац, на властитом искуству са издавачима, књижевним жиријима и актуелном српском књижевном критиком, оном официјелном. Ристић је поднео у својој "Библиографској белешци", неку врсту "извештаја", како је приредио рукопис,  која би морала да заинтересује не само  сваког оног који би хтео да приреди критичко издање рукописа "Дана шестог", већ и сумњичавих истраживача рукописа...
Запазили су публицисти: "У актуелним оспоравањима НИН-ове награде појављује се и опаска да постоје писци који су били потребнији њој него она њима. Ако је узмемо као више него тачну, онда би свако прављење спискова таквих аутора морало да се започне именима Иве Андрића и Владана Деснице. У едицији „Оф НИН: десет најбољих романа који нису добили НИН-ову награду (1954-2004)“ њихове књиге, „Проклета авлија“ и „Прољећа Ивана Галеба“, заузеле су (2005) прво и друго место. Први никада није ни фигурирао као кандидат за награду а другог су (1957) победиле „Мртве јавке“ Александра Вуча." Али и овај публициста се не осврће на Растка Петровића и "Дан шести", који је такође штампан у споменутој едицији и где заузима сигурно високо место. Постоји једна неописана, мрачна и огромна неправда према писцима, попут Растка Петровића, коју су закували малограђански духови, уметнички полутани, мештри и сумњиви људи који су у јавности фигурирали као некакви зналци вредност, није него! Одупирући се тој неправди, према "Дану Шестом" Растка Петровића, савесни писци и и ствараоци од интегритета, у ствари не бране једног великог покојника, већ се супростављају мешетарењима  меркантилних и сличних нижих духова, блиских свакој власти, а понајближих властитом шићару, рачуници.
     Дединац ће написати, оцењујући Растков роман и ову реченицу:

"И уверен сам да ће овај Растков роман - написан скоро пре четврт столећа - знати сам, када се једаред буде појавио у књизи, да извојује себи највише место у свету нашег савременог књижевног стварања."
Она је недвосмислена, и указује на то да постоји нешто више од онога што је наводни узрок глувог ћутања српске књижевне јавности, када је реч о "Дану шестом".  Инстиктом песника је наслутио да је "Дан шести" нека врста прототипа  енциклопедијске литературе, најгрубље речено...
Али, тај инстикт песника понекад уме и да затаји. У то сам се уверио током минуле јесени 2014. године. Београдски издавач "Дерета" расписао је почетком године конкурс за  роман. Послао сам  почетком лета 2014.  рукопис романа  "Шифра Јегуља" на конкурс "Дерете". Рукопис тог романа одбио ми је један босански издавач, тј. жири током 2013. године, јер су, вероватно и они, ако су уопште прочитали  рукопис (?),  више преферирали оне обзире, који су спутавали пок. Гецу Кона и његове саветнике. Писао сам у књ. часопису "Заветине+" опширније о томе, да не дужим овде. Изнео сам на видело да ми је и СКЗ крајем зиме 2014. године екпресно вратила, и не прочитавши исти рукопис после две недеље, и то сам писмо обелоданио.  Трочлани књижевни жири "Дерете" је једногласно одлучио да  изабере роман по њиховом укусу. Купио сам ту књигу, прочитао је, наравно, и не мало се згрануо, али право је жирија да изабере, зар не... Онда сам недељу две дана после тога добио оцену рукописа  мог романа "Шифра Јегуља" - и опет се - згрануо. Написао ју је један од чланова књижевног жирија "Дерета".Зашто је то  то написао? А ако је већ и написао, из ко зна којих побуда, зашто ми је то послао? Да објавим у "Заветинама"? Ја сам се помирио са тим  - да овакви издавачи и жирији на територији данашње Србије и бивше СФРЈ ни у сну неће хтети да моја књига буде објављена још увек. Али, зар не, апсурдно би било да и даље чувам то писмо? Оно у неку руку сведочи о судбини рукописа романа код нас, оних писаца који наравно нису серијски нити у моди. (Д)



ФУСНОТЕ 


(А)


....А у хаосу ратних и послератних догађаја, како су се само узнемириле, преобразиле и наше судбине! Шта се све одиграло с нама, његовим пријатељима са којима се он опраштао тог давно мртвог београдског јутра, шта опет с њим, далеким, који нас је тада завазда оставио, и шта, најзад, с његовим рукописом који је Растко онда предао за штампу, а тај роман, Дан шести, тек сада као књига долази у руке читалаца, после једне бурне и замршене повести, једанаест година после песникове смрти!

четвртак, 27. новембар 2014.

Muzej Jevrema Grujića

BEOGRAD - Deo Doma Jevrema Grujića, spomenik kulture i simbol starog Beograda u kome je 1912. godine tajno potpisan savez sa Bugarskom, a 55 godina kasnije otvorena i prva diskoteka, mogao bi već sledeće godine da postane privatni muzej.

Sedam generacija stvaralo je zbirku koju danas čini više od 500 umetničkih predmeta i retka arhivska građa, a osim slika Arsenija Petrovića, Uroša Kneževića, Uroša Predića, Paje Jovanovića i drugih, legat Doma čine i originalni primerci stilskog nameštaja od 16. do 20. veka, predmeti od porcelana, keramike, srebrnine, diplomatska prepiska, fotografije sa evropskih dvorova, kao i prepiska Kralja Milana i kraljice Natalije...
Gradonačelnik Beograda Beograda Siniša Mali, obilazeći dom Jevrema Grujića, rekao je danas novinarima da grad želi da podrži inicijativu vlasnika da deo kuće pretvori u Muzej koji će moći svi da posete.
On je podvukao da taj legat ne predstavlja samo spomenik kulture već pravu riznicu srpske istorije i srpske kulture, ukazujući na činjenicu da je u njoj izloženo više od 500 umetničkih dela koja je "sedam generacija sakupljalo".
"Ono što mi želimo da uradimo kao grad jeste da podržimo inicijativu vlasnika ovog doma da deo kuće pretvori u muzej koji će moći svi da posete. Videćemo na koji način to možemo da uradimo, da li kroz javno-privatno partnerstvo ili donacije, ali sam siguran da bi jedan ovakav projekat omogućio Beogradu da bude atraktivniji", rekao je Mali.
Gradonačelnik je primetio da bi možda i neki drugi naslednici mogli da slede primer Grujićevih potomaka, ukazujući da najveći broj predmeta koji se nalaze u tom Domu do sada nije bio izložen.
Mali je izrazio nadu da će deo kuće biti obnovljen tokom sledeće godine posle čega će Beograđani, građani Srbije i strani turisti moći da se upoznaju sa predmetima koji su deo istorije.
Jedan od potomaka i vlasnik Doma Lazar Šećerović rekao je novinarima da će muzej biti i neka vrsta kulturnog centra, koji će građanima da pruži drugačiju sliku Beograda i Srbije.
"A sada dozvolite da malo maštamo, recimo 1. maj iduće godine, gradonačelnik Siniša Mali, a možda i premijer seku vrpcu, otvara se Muzej, stavljamo bronzanu ploču", našalio se sa novinarima Šećerović, ukazujući da vlasnici žele što pre da bogatstvo koje postoji u Domu pruže na uvid ljubiteljima istorije i kulture.
"Zavod za zaštitu spomenika kulture grada Beograda i Centralni institut za konzervaciju nam pomažu u revitalizaciji ovog objekta. Zavod je predložio da podnaslov ili glavni naslov bude Muzej diplomatije i avangarde, jer sedam generacija naših predaka su bile diplomate i radili su na vezama koje smo imali tokom tih godina sa evropskim državama, sa Amerikom i sa Kanadom", rekao je Šećerović.
Aleksandar Conić, takođe jedan od potomaka, izrazio je zahvalnost gradonačelniku jer je, kako je naveo, prepoznao "veliku stvar koju porodica pokušav da uradi", kao i da uspeva u tome zahvaljujući Zavodu za zaštitu spomenika i Centralnog insituta za konzervaciju.
"Želimo da naša kolekcija bude izložena za dobrobit cele nacije, da se vide odnose koje smo imali sa evropskim i svetskim zemljama u 19. i 20. veku, da pokažemo da smo bili uspešna evropska zemlja što smo i danas, i što ćemo biti i u budućnosti", rekao je Conić.
On je istakao da je Dom nedavno posetio jedan od najvećih svetskih stručnjaka za rehabilitaciju kutlurnog nasleđa, koji je predložio da se Dom Jevrema Grujića nađe na listi Svetskog muzejskog fonda.
Dom Jevrema Grujića je spomenik kulture od velikog značaja i predstavlja simbol starog Beograda. Podignut je 1896.godine za istaknutog srpskog državnika i ustavobranitelja Jevrema Grujića, ministra pravde u vladi Kneza Mihaila, diplomatskog predstavnika u Carigradu i osnivača liberalne stranke.
Najstarija vrednost u Domu Grujića je ikona Jovana Krstitelja iz 18.veka sa kojom je Mirka, ćerka Jevrema Grujića, prešla Albaniju.
   = izvor:  Tanjug (Novosti)

петак, 4. јул 2014.

Smederevo: Nova pozorišna kretanja u Tvrđavi


NOVI pozorišni festival „Teatar u tvrđavi“, premijerno će
se održati od 6. do 11. jula, a na repertoaru će se naći pet predstava u
konkurenciji za nagrade, najavio je na jučerašnjoj konferenciji za
novinare dramski pisac Radoslav Lale Pavlović, predsednik Organizacionog
odbora, inače savetnik predsednika Srbije za kulturu. Moto festivala je
„Kretanje“, a značajnim delom posvećen je obeležavanju stogodišnjice Prvog svetskog rata.

Uprkos činjenici da je festival organizovan u kratkom
roku, posle odluke grada da ukine podršku festivalu „Tvrđava teatar“,
organizatori očekuju uspeh.

- Festival će biti malo
drugačiji od mode koja je nastala da su svi festivali postali bitefi,
parabitefi, metabitefi. Ovde će glumci pokazati glumačko umeće, neće
visiti na sajlama i farbati lica. Pokazaćemo mlade kvalitetne reditelje i
ono što Aristotel zahteva da pozorište hvali - vrlinu, kazao je
Pavlović.

Negirajući optužbe organizacionog odbora
prethodnog festivala, da je „Tvrđava teatar“ na čijem je čelu bila Vida
Ognjenović, na silu i preko noći ukinut, Pavlović je kazao da je jedini
razlog što festival nije opstao blokiran račun za sedam miliona dinara.

-
Niko ne dira „Tvrđavu teatar“. Neka regulišu svoje dugove, neka rade,
dobiće prostor koliko hoće i kada hoće - tvrdi predsdnik organizacionog
odbora „Teatra u tvrđavi“.

PROGRAM Festival
otvara teatar „Maska“ iz Bukurešta predstavom „Park“, sledi
„Postmoderni kabare dobrog vojnika Švejka“ pozorišta iz Šapca, „Lepotica
Linejna“ Art tema i kruševačkog pozorišta, „Mala“ Narodnog pozorišta iz
Niš i predstava „Devetstopetnaesta“ u izvođenju glumaca kruševačkog i
niškog pozorišta, i Centra za kulturu „Vuk Karadžić“ iz Loznice.
Iz
drugog tabora kažu da je sudbina ukinutog „Tvrđava teatra“ posledica
politike i činjenice da je nastao u doba vlasti Demokratske stranke u
Smederevu.

Stručni žiri čine Nada Blam, dramska
umetnica, dr Iva Drašković Vićanović profesor na Filološkom fakultetu u
Beogradu i Branko Janković, dramski umetnik.

Predstave se igraju na sceni u Malom gradu smederevske Tvrđave, pokrovitelj je Grad, a realizator Centar za kulturu Smederevo.


POZIV GRADONAČELNICE

Prema rečima Radoslava Pavlovića u priču osnivanja „Teatra u tvrđavi“ ušao je na poziv gradonačelnice Jasne Avramović (SNS).

-
Zvala me Jasna. Mi smo iz iste stranke, sarađivali smo u kampanjama,
ona je jedna vrlo poštena žena izuzetne energije, i ja takve žene držim
za zanimljive, sa njima hoću da radim. Pričali smo kako da počnemo da
pravimo festival koji bi bio na ponos gradu - kaže za „Novosti“
Pavlović.

Pavlović još kaže da za sada nema honorar
za ovaj posao, ali da je „moguće da će imati“, i da će festival koštati
tri miliona dinara.



Smederevo: Nova pozorišna kretanja u Tvrđavi | Kultura | Novosti.rs

понедељак, 26. мај 2014.

Lešinari nad Srbijom: Miris krvi je neodoljiv



aleksandar pavic

Aleksandar Pavić - Lešinari nad Srbijom: miris krvi je neodoljiv

Nije mogla da prođe ni trodnevna žalost posvećena žrtvama velikih majskih poplava. Već
drugog dana žalosti, u četvrtak 22. maja, i direktor i predsednik
Evropske banke za obnovu i razvoj (EBRD) su požurili da novinarima u
Beogradu objave da je njihova banka „zainteresovana da učestvuje u
privatizaciji ‘Telekoma Srbija’, ‘Dunav osiguranja’ i Aerodroma ‘Nikola
Tesla’“.

Gvožđe se kuje dok je vruće. Vode su još bile visoke, neki
ljudi su se još evakuisali, razmere štete još nisu bile poznate, konačan
broj žrtava još nije utvrđen. Drugim rečima, pravo vreme za klasični
neoliberalni gambit. 


Za onu vrstu lešinarenja koju je opisala Naomi Klajn u svojoj
čuvenoj, upozoravajućoj knjizi „Doktrina šoka: Uspon kapitalizma
katastrofe“: „Više od tri desetljeća Fridman i njegovi moćni sljedbenici
usavršili su upravo tu strategiju –čekati krizu velikih
razmjera, a zatim, dok se građani još oporavljaju od šoka, privatnicima
prodati djelove državnog vlasništva, i, što brže, reforme učiniti
stalnima“
.
Na takvu vrstu bezobzirnog prostakluka se ova dva činovničića
finansijskog kapitalizma odgovornog za veliku ekonomsku krizu 21. veka
zasigurno ne bi usudila da nisu bili sigurni da imaju podršku bitnih
ljudi u državi i domaćoj javnosti.
Sav onaj prezir koji ljudi osete kada npr. vide rodbinu
preminulog da se prepire oko testamenta „dok se telo još nije ohladilo“
više je nego primenjiv u ovom slučaju. S tim što nam ni jedan od ove
pomenute dvojice nisu ni blizu toga da budu rod. Srbija, koja je već
bila do guše u dugovima, sad je bila i bukvalno pod vodom.

Ali soju kojeg je Džon Perkins po zlu proslavio u svojoj
„Ispovesti ekonomskog ubice“ ne može da padne napamet pomisao da se,
makar iz spoljašnje pristojnosti, makar iz marketinški odglumljenog
pijeteta, uzdrži dok se još broje mrtvi i traže nestali. Zov izglednog
profita je očigledno prejak, miris krvi neodoljiv.

Naravno, goli nagoni su oblikovani oprobanim metodama psihološkog ratovanja. Treba izvući maksimum iz krize.Dezorijentisanom narodu treba odmah, dok ne može da stigne ni da razmišlja, nametati nove „neminovnosti“. Nemoj ni da pomisliš, samo zato što se trenutno daviš, što si ostao bez
ičega, što ne znaš gde ćeš i šta ćeš sutra, što možda ne znaš ni da li
ti je neko bližnji živ – da možeš da izbegneš svoje „obaveze“.
Da prodaš sve što je vredno u tvojoj (državnoj) kući. A,
pošto si sad u nevolji i treba ti novac, moraš da imaš na umu da cena
danas ne može, razume se, da bude ista kao i cena juče.
 Kao što ni cena danas, ako ne požuriš da prodaš, neće biti ista kao cena sutra. Ništa lično, to je biznis.
Ako se sada prstom javno upire u svakoga ko pokušava da iskoristi ovu
nesreću da bi digao cene deficitarne ili najneophodnije robe, da bi
pljačkao napuštene kuće, da bi nudio struju po „dva i po puta većoj
ceni“ po tvrdnjama samog premijera i direktora EPS-a – gde se
dedoše strogi moralisti iz vlasti da osude ovakvo ponašanje, ovu
zloupotrebu nesreće Srbije od strane dvojice čelnika EBRD-a, ovo gaženje
po zvanično objavljenoj žalosti u maniru “businessasusual”?

I, dodatno, kako bi drugačije mogao ovaj gest da se posmatra
nego kao šamar, kao znak najdubljeg prezira prema zemlji i narodu Srbije
od strane EBRD-a?

Poplava je izbacila mnoge stvari na površinu, pa i očiglednu činjenicu da je Srbija
postala praktično zemlja Trećeg sveta, zahvaljujući upravo tzv.
neoliberalnim reformama. I zemlja sa neadekvatnom vojskom – pogotovo
neophodnom inženjerijom – zahvaljujući „reformama“
NATO-kursista (pitanje za nadležne: hoće li i oni da snose
odgovornost?) 
I sada, neki od glavnih mentora i saučesnika u uništavanju države bi da nas dokrajče, istim receptima.
Koje najavljuju dok se u Srbiji još umire – i to ne samo od posledica poplava, nego i posledica
osiromašenog uranijuma, za koji odšteta nije ni plaćena (ali, treba
reći i ovo, nije ni tražena, od bilo koje vlasti posle 2000.
). Oni bi sada da zgrabe ono što nam je preostalo, što još vredi i može da nas izvuče iz permanentne bede na koju bi da nas osude.
Zašto bi npr. profit od Telekoma ostajao u Srbiji i bio
korišćen za razvoj elektrotehničke struke i industrije, kad bi lepo
mogao da se izvlači iz zemlje i da se koristi za razvoj nečije tuđe
elektrotehničke struke i industrije?

Zar ovoj bednoj i nikakvoj Srbijici, kojoj je mesto jedino u čekaonicama, sa prosjačkim šeširom u rukama? I to je bio deo poruke iz EBRD-a u dane žalosti. A
ćutanje iz vlasti može se tumačiti samo kao odobrenje, kao poziv na
poharu onoga što nam je preostalo. Bez i trunke stida i pijeteta.

Oni koji su proveli malo više vremena u pustinji znaju. Ako vidiš
lešinare kako kruže nad nekim mestom, proveri šta je to nad čim kruže.
Ako je u pitanju, ne daj Bože, čovek i ako još nisu pristupili žrtvi,
pucaj u vis da bi lešinare rasterao. Ne odmah u njih, jer oni samo
deluju po svom prirodnom nagonu, zbog kojeg su i postavljeni na zemlju.
Osim ako su već krenuli da čereče plen ili su uporni i neće da odstupe.
Svako ima svoju ulogu. Lešinari svoju. A ljudi, ne zveri u ljudskom
obliku, svoju.
(Fondsk, Vestinet)



Lešinari nad Srbijom: Miris krvi je neodoljiv

понедељак, 3. март 2014.

Proruske snage zauzele terminal za trajekte na Krimu, Ukrajina razmatra zatvaranje granice sa Rusijom



MOSKVA/BERLIN/KIJEV - Proruske trupe su jutros zauzele
terminal za trajekte u gradu Kerč, najistočnijoj tački Krima, sa kojeg
kreće većina trajekata ka Rusiji, javila je danas agencija AP.

Ruski predsednik Vladimir Putin složio se sinoć s predlogom nemačke
kancelarke Angele Merkel o formiranju kontakt grupe za Ukrajinu,
saopštila je nemačka vlada. Ukrajinski premijer Arsenij Jacenjuk pozvao
je Putina da "povuče svoju vojsku u konfliktu između dve zemlje", na
Krimu je formirana Ratna mornarica, NATO je oštro osudio rusku vojnu
akciju i zatraražio da se pošalju međunarodni posmatrači, a šefovi
diplomatija zemalja članica EU raspravljaće danas o Ukrajini u Briselu.
Više pripadnika ukrajinskih oružanih snaga raspoređenih na Krimu prešlo
je na stranu lokalnih vlast.

"Predsednik Putin je prihvatio predlog nemačke kancelarke da se odmah oformi
istražna komisija, kao i kontakt grupa, možda pod rukovodstvom OEBS-a,
kako bi se otvorio politički dijalog", navedeno je u saopštenju nemačke
vlade, izveštava AFP.

Tokom razgovora s Merkelovom u nedelju uveče, Putin je istakao da su mere koje je
preduzela Rusija potpuno adekvatne i skrenuo pažnju na nesmanjenu
"pretnju nasiljem ultranacionalističkih snaga", kojom se izlažu
opasnosti ruski građani i ruskojezično stanovništvo u Ukrajini.

S druge strane, Merkelova je, povodom ruske intervencije na Krimu,
prebacila Putinu povredu međunarodnog prava, saopštio je večeras u
Berlinu, posle telefonskog razgovora dvoje državnika, zamenik portparola
nemačke vlade Georg Štrajter.

Merkelova je prebacila Putinu da je "neprihvatljivom ruskom intervencijom na
Krimu prekršio međunarodno pravo", rekao je Štrajter i naveo da je
Merkelova podsetila i na Budimpeštanski memorandum iz 1994. godine u
kome se Rusija obavezala na poštovanje nezavisnosti i suvereniteta
Ukrajine i postojećim ganicama.

Pratite sa nama situaciju u Ukrajini iz časa u časa

12:22 -
JACENjUK: UKRAJINA SE NIKAD NEĆE ODREĆI KRIMA

Ukrajina se nikad neće odreći Krima,
izjavio je danas novi ukrajinski premijer Arsenij Jacenjuk na
konferenciji za štampu povodom posete britanskog šefa diplomatije
Vilijama Hejga. Ruske snage su, kako navodi Rojters, praktično preuzele
kontrolu nad tim ukrajinskim poluostrvom, ali je Jacenjuk u obraćanju
novinarima istakao: "Niko neće predati Krim nikome".


12:15 -

BILT: OŠTAR ODGOVOR RUSIJI


Šef švedske diplomatije Karl Bilt založio se danas za oštar evropski odgovor Rusiji zbog vojne
intervencije na Krimu i istakao da političko rešenje nije moguće bez povlačenja ruskih trupa.


11:42 -

LAVROV: RUSKE SNAGE ŠTITE GRAĐANE U UKRAJINI



Ministar spoljnih poslova Rusije Sergej Lavrov optužio je danas novo rukovodstvo Ukrajine za napade na manjine i pozvao zapadne partnere da ostave po strani političke kalkulacije, većda misle na dobrobit naroda Ukrajine.

Ruske snage u Ukrajini štite građane koji tamo žive i ostaće u toj zemlji "do
normalizacije političke situacije", rekao je Lavrov na sednici Saveta UN
za ljudska prava u Ženevi. Moskva je, prema njegovim rečima, posvećena
zaštiti ljudskih prava, a "vojne intervencije pod izgovorom civilnog
stanovništva imaju suprotan efekat", prenele su agencije.


11:38 -

"ZAŠTO ZAPAD NE DA KRIMU ŠTO I KIM"


10.50 - Predsednik Odbora ruske Dume za
međunarodne odnose Aleksej Puškov zapitao je Zapad zbog čega je priznao
pravo građana Kosova na samoopredeljenje, a odriče stanovnicima Krima
pravo na slobodno izražavanje mišljenja.

четвртак, 27. фебруар 2014.

G. Milanovac: Nađene ljudske kosti . - Tačno se vidi da je drveće bilo posađeno na ovim grobnicama, nakon njihovog zatrpavanja

Masovna streljanja Srba ovde su se dešavala po povratku partizana iz ovog kraja, članova KPJ i Ozne, sa ratišta u Bosni. -  NAGLO sušenje 1.013 stabala smrče, bora i ponešto kedra na čuvenom
Spomen-kompleksu "Brdo mira" u Gornjem Milanovcu, i njihova zakonita
seča, otkrili su surovu istinu - ispod panjeva nađeno je mnogo ljudskih
kostiju!



 TITO I BREŽNjEV GODINE 1962. tadašnji šefovi dveju bivših država -
SFRJ Josip Broz Tito i SSSR Leonid Brežnjev, svečano su otvorili
Spomen-kompleks "Brdo mira", u kojem se nalazi i zvanična kosturnica sa
posmrtnim ostacima 408 crvenoarmejaca, izginulih u ovom kraju u borbama
protiv Nemaca. Ali, kosti nađene pod panjevima smrča i drugog odsečenog
drveća, po svemu sudeći, nemaju veze sa izginulim Rusima!
Osnovano se, po sećanjima starih Milanovčana i zasad još
nezvaničnim pretpostavkama odgovornih u nadležnim institucijama, smatra
da su to posmrtni ostaci žrtava koje su komunisti baš tu, nedaleko od
centra grada, streljali u jesen 1944. i kasnije. Grobnice zasad zvanično
(ne)poznatog porekla, otkrila je ekipa koju vodi Radoljub Radović (54)
iz obližnje Grabovice.
- Dok je bager vadio panjeve, zapeo je o beton. Isprva smo mislili da je tu neko kamenje, ali na
svetlu dana pokazaše se armirane grobnice i u njima ljudske kosti...
Smesta smo, da ništa ne oskrnavimo, prekinuli rad, obavestili policiju i
pomenuto javno preduzeće. Tačno se vidi da je drveće bilo posađeno na
ovim grobnicama, nakon njihovog zatrpavanja - priča Radović.
Po otkrivanju ljudskih posmrtnih ostataka, Javno preduzeće za izgradnju dospeva u nemili položaj.
- Zvaničnih podataka o poreklu kostiju i nađenih grobnica još
nemamo. Smesta sam obustavio sve radove na "Brdu mira". Od Muzeja
rudničko-takovskog kraja sam tražio da se sve to zakonito ispita.
Stručnjaci muzeja i Zavoda za zaštitu spomenika kulture iz Kraljeva,
koji je nadležan i za naš kraj, obišli su teren, i čekamo njihov
zvaničan odgovor - objašnjava Božidar Vučetić, direktor JP.
Da li će se uskoro saznati čiji su posmrtni ostaci zakopani i
zabetonirani, pod kasnije zasađenim drvećem na "Brdu mira" ostaje da se
vidi. Ukoliko su u pitanju žrtve komunističkog terora, apsurd će biti
veći jer se u blizini ovih grobnica nalaze "postrojene" biste narodnih
heroja iz ovog kraja.
- Masovna streljanja Srba ovde su se dešavala po povratku partizana iz ovog kraja, članova KPJ i Ozne,
sa ratišta u Bosni. Tu su ih čekali partizani, koji su u međuvremenu
bili i u četnicima. Egzekutore, dželate, za ta streljanja određivali su
komandanti, tako što su ih ucenjivali smrću njihovih porodica. Na "Brdu
mira" i ostalim stratištima, ubijani su većinom ljudi iz susednih
gradova. Ta masovna ubistva vršili su ucenjeni Milanovčani, dok su
Milanovčane, četnike ili politički izmišljene krivce, ubijali u drugim
mestima. Ljudi su mučeni u tadašnjem, sada nepostojećem zatvorskom krilu
zgrade istorijskog Okružnog načelstva, zvanog Stari sud, usred grada -
kaže Milorad Glire Daničić (73), izdavač i novinar iz Gornjeg Milanovca.


G. Milanovac: Nađene ljudske kosti | Reportaže | Novosti.rs

среда, 12. фебруар 2014.

ШОЈИЋ: Да избори могу нешто да промене, власт би их укинула



БЕОГРАД – Глимац Милан Лане Гутовић дао је интервју за нови
недељник Афера у коме говори о лику лидера странке Здравог разума Срећку
Шојићу, будућности серије „Бела лађа“, али и политичкој ситуацији у
Србији и предстојећим изборима.



Sojic ШОЈИЋ: Да избори могу нешто да промене, власт би их укинула


-Када би избори могли нешто да промене, власт би их одмах укинула –
каже Гутовић и додаје да неће подржати ни једну странку, иако је на
локалним изборима 2009. године био носилац листе ДСС на Вождовцу.

Гутовић је за Аферу рекао да му нису јасни разлози због којих је
престало снимање серије Бела лађа, као ни да ли ће она бити настављена.

- Видим да је интересовање јавности за наставак серије велико, али су
разлози одлагања мени непознати – рекао је Гутовић за Аферу.


Извор: Правда



ШОЈИЋ: Да избори могу нешто да промене, власт би их укинула - Правда

уторак, 11. фебруар 2014.

Otkrivena najstarija zvezda u svemiru

Australijski astronomi otkrili su najstariju poznatu zvezdu u svemiru, koja je stara više od 13,6 milijardi godina.

 Reč je o otkriću koje bi moglo da pomogne da se reše neslaganja u vezi sa posmatranjima i predviđanjima Velikog praska.
Dr Stefan Keler, istraživač sa Nacionalnog univerziteta u Australiji,
izjavio je da je njegov tim video hemijski otisak „prve zvezde“. Nakon
11 godina potrage, zvezda je otkrivena uz pomoć SkyMapper teleskopa.
Zvezda koja je registrovana kao SMSS J031300.36-670839.3 udaljena je od Zemlja
6.000 svetlosnih godina, a starija je 400 miliona godina od nedavno
otkrivene najstarije zvezde.
„Ovo je prvi put da možemo da kažemo bez ikakve sumnje da imamo materijal prve generacije zvezda. Sada ćemo  moći da taj deo slagalice stavimo na svoje pravo mesto“, rekao je Keler.
Sastav ove zvezde govori da ona pripada drugoj generaciji zvezda, odnosno da
je nastala od ostatka zvezde prve generacije koja je eksplodirala, a
koja je verovatno imala masu čak 60 puta veću od Sunčeve.

Otkrivena najstarija zvezda u svemiru | Reportaže | Novosti.rs

недеља, 9. фебруар 2014.

Директор Архива БиХ: Изгорела документа су непроцењива



Direktor Arhiva BiH, Šaban Zahirović, rekao je da je šteta
nastala paljenjem dela Arhiva BiH neprocenjiva, te da ono što je
preživelo prvi i drugi svetski rat, kao i ovaj poslednji tokom
devedesetih, stradalo je tokom jučerašnjih protesta.



bih protesti 450x309 Direktor Arhiva BiH: Izgorela dokumenta su neprocenjiva


“Zapaljen je jedan od depoa Arhiva BiH. U njemu je nažalost smještena
najvrijednija građa i najvrijedniji fondovi s kojima je Arhiv
raspolagao. Sad po sjećanju mogu reći da su to: Zbirka poklona i otkupa,
Zbirka personalnih dosjea, novopreuzeti fond Doma za ljudska prava BiH u
kojem je 40.000 dosjea, zatim mikrofilmovi iz raznih arhiva, kopije iz
bečkih arhiva, dokumentacija Komisije za utvrđivanje ratnih zločina iz
Drugog svjetskog rata, arhiv koji se odnosi na Višu sudačko-šerijatsku
školu u BiH… To je dio kojeg se trenutno mogu sjetiti da je u tom
depou”, kaže Zahirović.

“Ta građa koja nije stradala u tri rata, u Prvom i Drugom svjetskom,
te u ovom posljednjem, izgorjela je evo danas. Jedino što u ovom
trenutku mogu reći je da je ovo ogromna kulturna sramota. Kada arhivi
gore to je kulturna sramota jednog društva. Ne može se utvrditi
vrijednost te arhivske građe”, objašnjava Zahirović i dodaje da se nada
da će deo moći biti spašen konverzacijama.
Izvor: Moja Hercegovina / Foto: JuTjub



Директор Архива БиХ: Изгорела документа су непроцењива - Правда

четвртак, 6. фебруар 2014.

Dačić na molitvenom doručku



Srpski premijer Ivica Dačić nalazi se u poseti SAD, i danas
će u američkoj prestonici prisustvovati tradicionalnom molitvenom
doručku. U ponedeljak na sednici Saveta bezbednosti


Premijer Srbije Ivica Dačić, koji se nalazi u službenoj poseti
Sjedinjenim Američkim Državama, danas će u Vašingtonu prisustvovati
molitvenom doručku, koji prvog četvrtka u februaru svake godine
tradicionalno organizuju predsednici SAD.
Kako je ranije najavljeno, toj manifestaciji će prisustvovati i predsednik Srpskog
pokreta obnove Vuk Drašković, advokat Zdenko Tomanović, kao i kosovski
premijer Hašim Tači.
U okviru višednevne posete SAD, Dačić će 10. februara učestvovati na sednici Saveta bezbednosti Ujedinjenih nacija posvećenoj stanju na Kosovu i Metohiji.
 
КОМЕНТАРИ


bivsi_doktor 06. februar 2014. 11:23
Znam ljude koji ne bi, od sramote, seli za onaj sto - i kad danima ne bi videli komad hleba!


grga974 06. februar 2014. 11:01
A kome se mole na tom dorucku ?


Dačić na molitvenom doručku | Politika | Novosti.rs

уторак, 4. фебруар 2014.

ЉУДОЖДЕРСТВО И ДАНАС





Иако многи мисле да је људождерство искорењено, то није
тачно, јер и данас у свету постоји још много места на којима живе
племена канибала.


lobanje 650x320 Ово су места на свету где могу да вас поједу

Црна магија

Једно од њих је југоисточна Папуа Нова Гвинеја, где живи племе
Короваи, чији припадници топли мозак врачева сматрају посебном
посластицом. Када би умро неки члан племена, увек се претпостављало да
је то због деловања црне магије, а не због природне смрти. Због тога је
требало наћи члана племена у којем се налази зли дух, убити га и појести
како би се спасили остали.
Северноиндијско хинду племе Агори тврди да једе само „волонтере“ који
донирају своје тело. Чланови индијске националне ТВ куће пре неколико
година радили су документарац о овом племену те су их снимили како се
госте распадајућим телом које је плутало у реци Ганг. Људе једу зашто
што сматрају да ће их то спасити старења.
Пре процвата туризма Фиџи је био познат и под називом канибалска
острва. Али, још нису успели све уверити да су одустали од те традиције.
Јели су само припаднике противничких племена. Једном када су победили
суседно племе, жртве су раскомадали и пекли на отвореној ватри па би се
цело племе гостило у славу победе.
Припадници бразилског племена Вари били су познати по свом обичају
који је у већинском делу укључивао канибализам. Почетком 2012. године у
Бразилу се појавила секта која је тврдила да су следбеници божанства
које им је рекло да блудне жене морају претворити у посластице.
Последњи случај канибализма у Конгу догодио се 2012. године. Много
више случајева канибализма догађало се за време Грађанског рата који је
харао Конгом од 1999. до 2003. године.

Желе бесмртност

Главни специјалитет било је људско срце које се справљало са
специјалним зачинским биљем. Сматрали су да ће, ако поједу срце
непријатеља, постати неустрашиви и бесмртни.

Јетра непријатеља

И у Камбоџи је забележен канибализам, а тамошњи ратници јели су јетру
својих непријатеља. Осим тога, многи људи у селима и градовима под
контролом Црвених Кмера јели су људе јер су били гладни, а храна је била
строго контролисана. Сваки цивил који је био ухваћен у канибализму био
је смакнут на лицу места, без суђења.

Сиријски канибал

Током рата у Сирији појавио се снимак терористе који једе месо
убијеног војника регуларне војске. Убрзо се појавио и снимак тела
канибала који је убијен неколико дана, пошто је јео свог убијеног
непријатеља.
Извор: Правда, Аваз



Ово су места на свету где могу да вас поједу - Правда

петак, 17. јануар 2014.

Драган Ђилас на часу код Добрице Ћосића


БЕОГРАД – Бојан Ђурић, потпредседник Либерално демократске партије, на свом Твитер налогу данас је прозвао лидера Деморкатске странке Драгана Ђиласа због његовог сусрета са академиком Добрицом Ћосићем.
dragan djilas i dobrica cosic tanjug 1389964126 429317 Драган Ђилас на часу код Добрице Ћосића У статусу на Твитеру он је навео:
- Кад сам видео како јуче топло ћаскају Ђилас и Добрица јасно ми је откуд те идеје о колхозима, планској привреди и народним комунама, написао је Ђурић.
Подсетимо, Добрица Ћосић и Драган Ђилас срели су се на комеморативном скупу посвећеном академику Љубомиру Тадићу, оцу некадашњег председника Србије Бориса Тадића, који је преминуо 31. децембра прошле године, у Скупштини Београда, који је организовала Демократска странка.
Извор: Курир

Драган Ђилас на часу код Добрице Ћосића - Правда

Популарни постови